Have a little faith

Seize the opportunity

12.01.2017.

Ona

Dva minuta je do sedam.
Na stanici do benzinske pumpe stojim i čekam da se pojavi, bez nagovještaja hoće li i kad će to biti.
Stigao sam na vrijeme, što je rijedak pojam u posljednje vrijeme i pored parka preko puta prolaze ljudi. Poznanici dižu ruke u znak pozdrava.
Ja nervozno stojim čačkajući telefon i naizmjenično pregledam ulicu čekajući nju da se pojavi.
Tek tada shvatih da nismo razmijenili brojeve i na trenutak mi se učini da sam zadovoljan time. Preostaje mi samo da čekam, nestrpljivo.
Negdje između telefona i ulice, pogled se zaustavi na njoj. Već je suviše blizu, i kao da me uhvati nespremnog dok stoji ispred mene.
Rekoh da kasni minut, i nasmijah se.
Dok joj otvaram vrata osjetim njen začuđen pogled na sebi i pitam je šta nije uredu.
Kao da sam je zatekao pitanjem, trenutak je ćutala a onda rekla kako nije znala da imam auto.
Muk. Ušla je i sjela.

Već do prve raskrsnice je rekla kako ne ide u kafiće, i odlučno odbila par slastičarnih koje sam predložio.
Uhvaćen u raskoraku, pitam je šta inače radi kad izađe s nekim koga treba upoznati. Momkom.
Odgovori da obično šeta.
Možemo se voziti umjesto šetati, pitam.
Ona je klimnula glavom.

Ako već do tad nije, u tom momentu je svaki plan, sve što sam mislio reći i htio ju pitati - palo u vodu.
Srećom, druženje sa muškim dijelom društva, ispijanje piva ljetos i sklanjanje od radoznalih pogleda u prirodnije dijelove grada je ipak urodilo plodom.
Onda lijevo pored samostana, pa uz kotlinu, sve ispod ograničenja pada poneka riječ. Već je rekla koliko je bila nervozna, te kako je sada mnogo bolje.

Siguran sam da joj kroz glavu nije protekla nijedna pozitivna misao kad sam iza tunela skrenuo na proširenje i stao, onda ugasio svjetla pa i auto.
Pitam je šta čeka dok nijemo gleda u mene. Gotovo sam zaboravio, i protegnem se na zadnje sjedište dodajući joj "bilo kakav, samo da nije gaziran" sok.
Otvorih vrata i kao da je to bilo olakšanje za nju.
Nije pitala gdje idemo sve dok nisam krenuo uz kamenje sa donje strane tunela. Ona je stala i pokazala mi na čizme sa ispunjenom petom.
Prihvatila je pruženu ruku i tridesetak metara poslije smo bili na vrhu. Na sve strane ambis, osim puteljka na vrh.

Na vedrom nebu se oslikao mjesec. Pun. Okolo njega se prosule zvijezde. Srećom, divna je noć - prođe mi kroz glavu.
Ona je pričala malo i kratko, obično odgovarajući na pitanja, jedna iz drugih.
I riječ po riječ, stojeći ispred mene, centimetar ili dva visočija, zapričala se grleći me.
Drhtanje njenog tijela me trgnu iz spleta misli i pitam je li joj hladno. Pored njenog negiranja osjetim oštar vjetar što struže niz klisuru.
Pitam da idemo. Ona, opet, sleže ramenima. Prođe me osjećaj da je to uradila puno puta tu noć.

Krenula je, nesigurno stajući korak ili dva. Iznenađenje na njenom licu dok je podižem u naručje i nosim niz kamenjar. Pitanje da li je teška dok pokušavam da odglumim što normalnije disanje je zaradilo osmijeh i negiranje.
Opet je na svojim nogama i hodajući uz mene, na korak ili dva ruke nam se sudariše. Samo toliko.
Onda je njena ruka bila u mojoj, i mislim da ni ona ne zna ko je koga uhvatio. Auto je bilo preblizu, a ja se nisam žurio da je pustim. Muka.

Još jedna destinacija. Jezero.

Prisjećam se prošlog puta kad sam tu bio sa nekom djevojkom. Opet sklanjanje od očiju, u pola jedan navečer, objašnjavajući švicarki da nemaju pojma šta je trava i njen trip da sam možda ubica, pa vraćanje kući i njeno izvinjavanje danima poslije.
Definitivno treba popravljanje prosjeka to jezero.
Kalkulisanje prekide struganje na desnom točku. Stanem - mislim grana, i dok svijetlim ugledam trouble in paradise.
Ekser u gumi. Sve čekam da me neko probudi. Pa nema smisla da se to dešava sada.
Imam li rezervnu gumu, dizalicu i ključ? Prvo dvoje okej, ali ključ najgorem dušmanu poželio ne bih.
Ona stoji pored, upalila flash light i smije se.
Ja pričam, nervozan. O nečemu. Pokušavam da se iznerviram, ili barem da to dobro sakrijem.
Ipak je ključ bio loš samo na odvrtanju. Zavrnuh gumu, koja zamislite - nije bila ispuhana, iako sam je očekivao takvu.

Ipak jezero otpada, definitivno loša sreća sa tim mjestom.
Joker - osmatračnica.
Mjesto odakle se vidi gotovo čitav grad. Ispod šumerak jelica ili borova gotovo da je spojen sa uličnim rasvjetama.
Ona se otvorila. Priča o sebi, o prije, o večeras. Prvi konflikt mišljenja. Dok ja u sebi otpisujem večeras kao opštu propast - njoj je bio najbolji dejt.
Redam pitanja s kim, kako, gdje je hodala prije, šta je radila - kad joj je već ovo najbolji dejt. Dejt. Dejt. Dejt.

Nisam komentarisao ništa što je rekla. Možda nisam ni čuo.
Pogled ukovan ispod njenih obrva u oči.
Smeđe. Shvatih da nisam primjetio simetričnost njenog lica do tada.

Onda se zaustavila. Dužina usana se gotovo za trećinu skratila.
Ozbiljnim tonom je pitala šta je pogrešno rekla.
Čekao sam. Možda malo više od dovoljnog da joj radoznalost zadovolje pretpostavke.

Dejt? - Pitam.

Trenutak zaprepaštenja na njenom licu se razvuče u osmijeh, nježan i stidljiv.

Pa zar nije? - Pita.

Nisam odgovorio.
Osmijeh bi trebao biti dovoljan.
Ona kao da ga je pokušala protumačiti, spustila je pogled dva, možda tri puta.
Sjećao bih se sigurno, samo da ja nisam njen pogled protumačio onako kako jesam.
Trenutak.


<< 01/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
111

Powered by Blogger.ba